243

Travna čežnja utorkom

Ma kako lako koračao tom stazom,
stazom posutom bijelim šljunkom,
ona me pamti.

I unaprijed zna moj idući koračaj,
vidovita staza ta
što šljunkom škripi, stenje
pod mojim teškim korakom.

Pogled vlažan, procijepljen
uslijed naleta vjetra,
u očima bijeli pijesak pustinje.

(Gdje je nestao snijeg?)

Kroz zrak treperav,
mutan od vrućine osjećaja
vidim te: hodaš travom,
travom koja se ne povija
pod tvojim stopalima.

Travom svježom i zelenom.

Twas in another lifetime
one of toil and blood
When blackness was a virtue
and the road was full of mud
I came in from the wilderness
a creature void of form.
»Come in« she said,
»I’ll give you a shelter from the storm.«

(Bob Dylan)

242

Dva možžda sreću se sred bjeline

Još jedan novi dan.
Budim se sam,
kao i uvijek,
sam sa svojim odlučnim neodlučnostima.

Pogledom probudim prozor iza kojeg kiša
pere snijeg s bijelog šljunka staze
u vrtu, pere al’ ne briše tragove.
Lijepi tragove stopala
za potplate nekog opreznog
što ne kreće stazom
u strahu da pokvari
njenu bijelost.

Neću povraćati snijeg na stazu.
Možda ću i bezbrižno stati na nju.
Možda staza pomisli da može postati put.

241

Žudnja u (za)por(k)ama
d(r)ama u stihu
(ili obratno)

Dan je (kao i obično) započinjao
truckanjem lokalnog autobusa.
Gledao sam nezainteresirano
[ne primjećujući smrznut (i osušen)
krajolik (kroz prljavo staklo)]
kako nebo svijetli sivu svjetlost.

Mora da je tamo napolju kristalna
tihoća – pomislih. [Sporo smaknuvši
(prostakljen) pogled s brzoprolaznog
smeđila (kao ukrašenog bjelkastim
cicamacama) na suputnicu (nasuprot)
neodredive dobi, zakamuflirane
u pretešku odjeću iz čije tamne topline
iskri
pogledom poput Hipnosove drage
na suputnika nasuprot lijevo (od mene desno)
i pjeva mu altom baroknim poput kore
kruškinog stabla zalijevanog (samo)
odstajalom vodom iz (nepravilnim
odabirom) odbačenih hrastovih bačava
natopljenih nizom vrhunskih berbi.]

(Raširi krila sad, dječače blijedi
pa ponad snova zaleđenih poleti
da te pljačkaši opijenih mladosti
s kamenim stanicama zaostalim
među zubima žutim od pušenja
ne liše prvih vrenja)

Ali, gdje su mi krila?

(Dobrodošao u stvarnost, dječače krhki)

[Podsjetih se bluza u parku, napetih
od skrivanja mlado jedrih grudiju
pred tek ugrijanim pogledima
(nasmiješenih) svibanjskih očiju,
i nekih putenih mirisa, i suknji
što uzdignute lepršaju oko bedara
glatko-bijelih (svjetlo-plavim strujicama
prošaranih).
Opet - prošlih. I udaha. Ne - izdaha!
Disanja? Ne, ne - uzdahivanja.] Ali ja ne želim
ne želim ne želim ne želim
sudjelovati u toj drami koja nije
moja, koja nikad (nikad?) nije bila moja
i nikad neće biti moja [(predviđam?) Budućnost -
nije li to ono u što ne vjerujem? Ili vjerujem, ali tek
u negativnim zapažanjima?
(upitnost postojanja 'nikad' kao odsutnosti
vremena nameće se samim postojanjam
'sada')]. A sada se u njoj (drami toj?)
poznati glumci nadglumljuju u režijama
redatelja s pojačanom percepcijom.

Ja nemam više žudnje za tijelom bez napora
licem bez bora umom bez umora
niti žudim za duhom
lišenim ograničenja tjelesnog prostora.

Ostala je žudnja za žudnjom
onom (čistom) što pokrene
leptone da tvore oblake
u kojima se onda možda i ne pojave (jer ne postoje?)
i raspori stanice na dva dijela
pa ih iz toplog ništavila baci u nesigurnost
risanja zemljopisnih karata na koži života
tvoreći pore
putevima što vode i rijekama što teku.

Dama će ustati,
skinuti sa sebe svu odjeću
što zakriva zaprepašćujuću putenost
njene pojavnosti,
prići suputniku nasuprot (lijevom),
poljubiti ga meko u kuteve usana,
pogledati u oči preduboko,
i predugo tonući preko spolovila mu
voditi ljubav s njime poput Nikte,
do kraja svijeta
(ili sna?).

A ja ću noktom
(s malo crne zemlje ispod)
strugati led s prljavog stakla
da mogu nezainteresirano gledati
smrznut krajolik,
ne primjećujući kako nebo svijetli sivu svjetlost.

(Ili tako nešto)

240

poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju

ali:

hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

dio pjesme Branka Miljkovića: ”Poeziju će svi pisati”

sloboda
(radni naslov:
ne objavljuj me, pa ja sam ti prijatelj!)

htjela bih imati nešto što raduje prirodu
bez prevelikih uzbuđenja
recimo – čisto uzdignute ruke
ne na predaju
već na predavanje
ono čisto davanje – bez potrebe za uzvraćanjem
te ruke onako široko raširene
ne razapete
već za zagrljaj opremljene
kao spremne na dugotrajnost
ne putovanja
već čekanja i òpetovanja
onog čistog stanja – zaštitništva blagostanja
kao pucketavog ognjišta
u čudozimskoj zemlji
kao oaze vjere u nedoglednoj pustinji
izgorenih nada
ili tihosti zadovoljstva preplovljenih izazova

htjela bih imati to nešto što se ne vidi
a osjeti se
onako lako poput povjetarca
u sparno popodne
poput topline priljubljenih tijela
u mekoti blizine
ili mirnoće trenutka nakon neslućenih ekstaza

htjela bih da si kažeš
dok te gleda ta ljubavnica iz ogledala
‘to je samo odraz moje radosti’

htjela bih…
što bih ja zapravo htjela?
:
da me ne objavljuješ
da ne prostituiraš moju nevinu čistotu
zarad svoje predivne taštine i blještavog ega

o bože!
o gospode!

gospodaru?

ne objavljuj me
ne objavljuj, molim te!
ako i nisam tvoje dijete
prijatelj sam tvoj!

239

hrabrost

bilo je jezero
i bila je oluja
i bila je hrabrost
i hod po vodi

i munja u ruci
i plave pukotine
i lavanda grafiti
po tmastom svodu

hod posta nesigurnim
na čvrstom tlu
u trk sad želi
u let se pretvorit

na titravom srebrilu
odgurnuti čamci čame
obezglavljene su ptice
a koljena, koljena klecaju

238

Bootstrap metoda za neznalice

Misliš li da ćemo moći (smjeti?) ostati prijatelji
nakon što obiđemo svijet
i spoznamo kretenizam vlastitih umova?

Misliš li da možemo (smijemo?) ostati zajedno
ugledavši ponavljajuće slike vlastitih snova
o skupljanju plodova vlastitih želja?

Misliš li da smo mogli (smjeli?) slaviti se uzajamno
ispjevavši odu o podizanju sebe
povlačenjem vezica na vlastitim cipelama?

Možemo (smijemo?) li moći ako samo mislimo da možemo?

237

Varijacije ishlapjele improvizacije

Ugasi to svjetlo taj mjesec te zvijezde
svijet ljepši je u mraku
bez iscerenih grimasa
i naherenih šešira

i ne maši na rastanku
da, rekoh – ne maši
u odlasku bezdanom
vjetar je ionako prejak
odnosi mirise
poljubaca nije ni bilo

Utrni tu luč taj žar to ljeskanje
u tami nema pogrešnog make-upa
maske su savršeno izmivene
i sve čarobno je, doista čarobno sve jest

i utihni to pljeskanje
da , utihni – rekoh
sve to nemoćno grgljanje
iz stotina  sviknutih prsiju
umova  žutih svaštica
što ni zavjesu ne znadu namaknuti
na zamućenu diorámu
neshvaćenu travestiju

I da, rekoh – brokatna zavjesa izosta
ne bje u dugoročnom planu

236

Naslikane riječi, izgovorene slike

Na zapadu obzor gori
visoko, do pola neba

Kroz uključenu spravu
za gledanje kroz zidove
vjetar gura tešku simfoniju
urbane prosječnosti

Ubacujem u tavu
tandoori, kurkumu i kumin
na ugrijano maslinovo ulje
pokretima automatskim
prokušanim, al’ prigušenim

Misli mi šeću unutar zidova
na koje objesih slike
između mirisa i šapta prisjećanja
na zvukove violončela
obojane lavandom
nadjačane cvrčanjem
dimljenog tofua

Ljubim se pjesmom
vodim se u ljubav
glazbom oplemenjivačicom
a ona odjekuje među zidovima
ispunjenim slikama koje su riječi
ili riječima koje su slike

Ali ja ih nemam, odista nemam
te riječi za izreći ono između
i dodajem izrezani kiseli kupus
u cvrčež vreloga ulja

Zraka se sunca opija
u čaši bračkog plavca malog
na stolu iz razdoblja osobne secesije
izdiše toplu aromu u okolinu
omeđenu zidovima
ispunjenim slikama koje su riječi
ili riječima koje su slike

Na usamljeni tanjur
(iz nekog zaboravljenog servisa)
s kojeg se puši heljdina kaša
dodajem završeno jelo
i sjedam razmišljajući
bih li izgovorio molitvu
zahvale prije obroka
iz neke od religija
koje sam upoznao usput
dok sam putovao svijetom
omeđenim zidovima
ispunjenim slikama koje su riječi
ili riječima koje su slike

Možda bi slike te
sve trebalo spaliti
pretvoriti u dim
pustiti ih da se rasprše
i vrate u aperion

Obavijem oči mekom tamom
netom pogledom obuhvatih zid
i izdahnem triput jedan jedini udah
jezikom nekim neznanim:
les mots pour le dire
les mots pour le dire
les mots pour le dire*

Zamišljam
okus jela
okus vina
okus života
pod jezikom

Osjećam
samo riječ
na jeziku

»Zatvorena vrata iza mojih leđa.
A ispred mene slijepa uličica, ulica, grad, zemlja, svijet i želja za životom, za stvaranjem, golema kao i taj svijet.

***

Nekoliko dana poslije osvanuo je lipanj ’68.«

(kraj romana *Marie Cardinal – Les mots pour le dire, u prijevodu Vladimira Gerića)

235

Yesterday upon the stair
I met a man who wasn’t there
He wasn’t there again today
Oh, how I wish he’d go away

William Hughes Mearns – Antigonish

Doppelgänger

(dok je Kugla vremena
obavijala Kocku prostora
puneći znakovima njenih šest ploha,
odupirala se njenim oštrim vrhovima
pritiskajući ih prema središtu)

Dah mu postade kratak
poput trajanja c i s kvarkova
i plitak poput ljubavi
                        prema bližnjem svom

Osjećao je nespokoj
kao kad treba zaokrenuti naglo
za pola vidokruga
                        pred elektromagnetskom olujom

Pokušavao je izdvojiti
nasuprotni lik iz tamnog bezdana
koji je zauzimao
                        u trenutku svojeg postojanja

Nazirao je samo lice
kako blijedi u beskonačnoj gladi
hladno-glatke plohe
                        i žarke oči bez sućutne topline

Uskomešaše se pjege
crne niti provališe iz mračnih zjena
kao gama zrake
                       iz srca umiruće zvijezde

Ljepljivi beskrvni prsti
odvajahu se sa zmijolikih ruku
hvatajući poglede
                       spiralnog plesača od jučer i sutra

- Ne! To nisam ja! -
reče tiho sebi u samoći svoje svijesti
- i zvijezde ne umiru;
                       umire samo ono okolo njih! -

(Kocka je postajala Kuglom
vrijeme je postajalo prostorom
uokvirujući se plohama
ispunjenim znakovima)

‘Naposljetku vidje mentalni zbroj prostora, i njegovu
suprotnost. Vidje mentalni sukob koji je ustrojavao
prostor, i nestanak prostora. Vidje prostor kao vrlo
tanku crtu koja je razdvajala dvije sfere. U prvoj je
sferi bio bitak, i razdvojenost; u drugoj je sferi bio
ne-bitak, i osobni nestanak. Mirno, bez oklijevanja,
okrenu se i uputi prema drugoj sferi.’

Michel Houellbecq – Elementarne čestice
(s francuskog preveo Marinko Koščec)

234

ispričavamo se zbog 30 minuta straha od iskrenosti

ima jedan vlak
koji kasni u polasku
pred njim je put
pruga na kojoj su radovi u toku
i zato neće moći nadoknaditi propušteno

vrijeme dolaska
postaje izgubljeno vrijeme
progutano crnom rupom pretpostavke

kolodvor postaje obzor događaja
na kojem čekatelj
gledajući jednog te istog putnika iza zamagljenog stakla
ostarijeva od čekanja

taj vlak nikad ne staje

putnika muči neizvjesnost
sve je bliže cilju
ali još nije spreman za izlazak
iz toplog vlaka
ima li još koja torba ili kufer
koje nije pokupio
ima li još koja stanica koju nije vidio
evo
usporava
već dugo usporava
možda bi trebao javiti
da će izaći na slijedećoj stanici
onoj iza ove
ove na kojoj ga očekuju
ove na kojoj je ostavio nešto bitno
nešto važno
za opstanak
u vječnom usporavanju

vrijeme je stalo