96

Rêver un impossible rêve

Zašto ne skineš te naočale za snove? -
pita me Bog, osobno s Kraja zove.
- Bojim se Tvojih svjetlotočina,
strjelice iz njih bodu me noćima.

Riječi okačene na mjedeno Klatno
zaječaše oštro, kriknuše znatno
jače nego na sam rođenja mog dan
kad vječnoj Tišini pokvarih plan.

Kliznem s Kugle gdje sve sam iskrivio
da bih Oblost njenu u ravnini živio,
i bunare kopao – malo tamo, malo tu,
u nikojem vodu ugled’o na dnu.

Puštam zastarjeli sjaj s Antaresa
da usnama crta smiješak, poput uresa,
pohodi dubinu tamnu, zjenicu oka,
tražeć Praiskricu svjetlosnog toka.

Slatko mi šapće Morpheús zamamni:
- Ne skidaj krila, naš anđele tamni!
- Ostaj tu, s nama! – grmi Phobetor;
Phantasus obećaje svoj najljepši dvor.

Dosjetim se korijena hajdučke trave -
taj će nahrupe krvi sisat ravno iz glave
dok rast ću biljaka gledati naopačke,
leteć na dah, kroz sanje dječačke.

Pomislim: Mogu li tad dotaknuti ništa?
Pa zatim: Mogu li unići i postati išta?
Na kraju: Može li bivstvo bitak bivati sušti
samo zbog Svetkiše što po njemu pljušti?

U strujicama tankim voda se slijeva
niz klance i lance golog mi tijela
i obdarena većma njegovim svojstvom
natapa zemlju pod Svemojim Trojstvom.

- Očale ću dat ti za neopisive sne,
samo legni kraj mene i oplodi me.
Uroni u mene oslobođen od stega -
puteno Nikta zbori, gladeć mi stegna.

Žmirkam plaho na medene grudi,
iz krajnosti uma trak svijesti me budi.
- Ne želim iz svijeta tog nestvarnog poći,
vlažnost, toplinu ustupit hladnoći!

Al’ jutro se bijelošću prek’ prozora riše:
na crnom platnu noći blještavo ‘Kraj’ piše.