196
Nutriti ili vaniti, gdje li je nedokraj1
Kovan teškim batom
omekšao
pod samarom samozadanih zadataka
kapam polakim kapima
komponiram etidu o zapretanom vidu
nadbljesku iz Tvoga oka
poduplanoj podubini
pridodanoj popudbini
usmrćivanju smrti na kraju konca
u prostorno-vremenskom pomaku
iz svemirskog lonca
van van van
u sebe se sebiti
za ozbiljno se baviti
istinama i lažima
kao nečim bitnim u životu
za koji ne znam jel’ istina ili laž laž laž
u ljudsko-dostojanstvenom odmaku2
oprati se Tobom
kao slapom fotona
srušiti branu bajke stajaćice
osloboditi sretnost inkorporiranih riječi
iz putenih dubina krikom ekstaze tekućice
ekvilibrirati život s vrha do vrha
širom raširenih ruku
zacakljenih očiju hrliti
ustreptaloj uzvišenosti
Raskovan raštrkanim jatom
rasprhnulih ptica
ja veslam
rječotvorjem koje ima nedokraj
1 nedokraj – poklon od joshka, onog toliko lakog da od njega nema težeg (klik)
2 ljudsko-dostojanstveni pomak – poklon od Josipa Severa, velikog maga riječi (klik) (klik) (klik) (klik)
Beu, ono što sam osjetio čini mi se najbliže traženju…daklem:
…mi smo ti koji tkajemo Adrijaninu nit, mi smo ti koji su sfingina zagonetka, mi smo naša sjena (jer od sjene dolazi svjetlost koja grije Dušu, ne obrnuto, ne, ne…), mi smo sav taj izgubljeni naraštaj kojeg Borges doziva, mi smo Isusove riječi (Bog misli ljudima), mi smo svi nenapisani retci i sve ono što je spaljeno u Berlinu i Babilonu i sve ono što su pojeli kukci i plijesan, mi smo zaborav (koji je isto oblik sjećanja, kako je to rekao mag Borges), mi smo Atlantida i božja čestica, mi smo, u krajnjem i najprofanijem smislu, Bog…
…i baš zbog svega toga, svega što podsjećaš ima smisla ići dalje u tamu i nepoznato, valja ići dalje u nedokraj…kako bih ja to rekao, valja se baciti niz vodopad bez ostatka, bez fige u džepu, bez snatrenja i bez uloga, bez spasilaca i bez kisika…bez ičega treba ići dalje…
9. Kolovoz 2011. u 17:10
Stalno je kretanje molitva moja. A valjda ću po tom putu kojim idem znati pogubiti i taj suvišak ili ostatak, i prestati skupljati ono što su oni ispred mene gubili ili ostavljali. No, ne mogu ne pitati se – jesam li ja odgovoran za to što pogubim ili ostavim, a drugi koji nailaze možda pokupe?
1. Rujan 2011. u 15:35