bornaijapajakanje

Bez točke na kraju

Uvijek i iznova
zaključavam vrata
vlastite introvertnosti
ostavljajući ključ u bravi
da ni virenjem ne naruše mi
klimave temelje neuvjerljive izvjesnosti

/

Zašto pišem?

…
tek namjernik neki zastat će, čitat
kad i spomen na mene postane star
riječi pretekle će nemušto vrištat:
NON OMNIS MORIAR! NON OMNIS MORIAR!

/

manifest egocentrika borne

ja sebi centar sam svog svemira
u njemu je moja uloga promatrača
jednako važna kao i promatranog
jednako jaka kao i predstava
koju taj moj svemir
u momentu koji nadilazi vječnost
izvodi samo zbog mene
u meni

i zapravo je taj svemir
jedini razlog
zašto sam ja ovdje

(da mu budem centar)

/

Ono obično

U stvarnom se životu odazivam na ime Robert ili skraćeno – Robi.
Kažu da je ime znak. Ime Robert navodno dolazi od staronjemačkog Hrodebert ili Hrodpreht
(Rupreht je jedan od starijih oblika imena) a znači nešto kao ‘blještava slava’, odnosno nešto kao ‘vječan u slavi’.
Dakle, kažu da je ime znak. Kad je moja mama odlučila da ću se tako zvati imala je na umu
američkog glumca Roberta Taylora. A on je definitivno neko vrijeme bio slavan u određenom krugu ljudi.

Zato: Borna(i ja), na blogovima na kojima sam pisao i pišem, jer, nekako je više u skladu s mojim karakterom.
Nije to dvostruki identitet nego samoironija onog dijela karaktera jednog običnog lika koji se cijelog života borio
za nešto što na kraju nikome nije ispalo dobro, a najmanje njemu samom.
Nazovimo to i slavom, ako nam se baš hoće.