Od kolijevke pa do groba stupam unutar strogo uređenih doba: ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa nisam rekao.

Najnoviji

532

Netko treba pomoć, a heroj je iza zrcala

Vrućina. Vrisak. Sirena.
Povjetarac. Hladi.
Ali pojačava zvuk.
Kola hitne nekud jure.
Netko treba pomoć.

Staje tramvaj.
Unutra svježina.
Na stolici do vrata čovjek.
Beskućnik, možda bivši ratnik.
Kosa prljava. Čupava.
Uglavljena između koljena.
Ruke mu se rastegle do tla.
Oko sebe širi vonj.

Naglo kočenje.
Netko ne poštuje prednost.
Čovjek pada sa sjedalice.
Psuje. Ustaje. Opet sjeda.
Jakna mu razdrljena.
Na prsima veliko crveno “S”
u obrnutom žutom trokutu.
Naopako. Kao u zrcalu.

Tramvaj kreće.
Kola hitne vrište. U suprotnom smjeru.
Nagla promjena tona. Dopplerov efekt.
Rotirajuće svjetlo. Plavo kao kriptonit.
Tijelo se presavija. U bizaro položaj.
Glava među koljena. Ruke do dna vreće s bocama.

Superman je još jednom zaspao u tramvaju.

531

Kad me jutrom probudi tvoja kosa

Moja je sreća u tvojim dolascima
Sve što imam u vidu i sluhu
U nježnom metežu mirisa i puti
Reci srcu – to je dobro, i gotovo!

Moja je sreća u tvojim dodirima
Pokret ruke reče – mekan je mir
Dišemo odvojeno živimo
Dišemo zajedno volimo
Volimo-živimo izmjenjuju udahe
Upijaju izdahe – to ne plaši ptice

Moja je sreća u tvojem letu
Preko vrhova bijelih s oštrim ledom
Rijeka nam teče ovdje kroz krevet
Kad pjevom kosa zazvoni zeleno jutro breze

Moja je sreća u tvojoj tamnoj noći
Ljubavni zov krijesnica postaje žar
Zvijezda što znaju poljubiti zoru
Tu travu modrine od koje se rastajemo

Moja je sreća visoravan na kojoj si ti pastir
Svojom pjesmom smiruješ stado
Stado se polako pretvara u žbunje
Žbunje treperi harmonijom lišća
Još svježe lepršaju zrake sunca
Na tvom vratu moji tragovi strasti

Moja je sreća u tvojoj kosi

530

Umor

Savladava me san
težinom masnog mlijeka
što se nakupilo u zraku
potplati mi se lijepe za tlo
noge se pletu o povijuše
ruke zapinju o trnje

Savladava me san
tu na grubom asfaltu
crnosivom neprirodnom tlu
na pola puta ja ne mogu korakom
ne mogu korakom preko rake
što dijeli svijet cvijeća od pustinje

Savladava me san
u daljini svjetionik se veseli brodovima
svjetlom samoće traži način da se iznese
već zamagljenom ogledalu dah doista ništa ne znači
od sveg sjećanja najlakše je sjećanje na sutra

Savladava me san
a tek sam na pola puta

529

Bijeli jorgovan

Ima tih nekih trenutaka, da,
koji su, ajmo reć: kao zvijezde rasuti
a između njih svjetlosne godine…

Ali – sjaje!

Pa ih spakiraš u kutiju
koju nazoveš Svemir
i ukrasiš satenskom vrpcom u boji!
Dobro, može i obična svila.

Ima tih nekih trenutaka, da,
kad ugledaš kamen u plićaku
tako sjajan, tako neobično šaren…

Ali – na suhom postane samo kamen!

Svejedno, imaš tu kutiju
punu kamenja,
ukrašenu i tešku
vučeš sa sobom gdjegod pođeš.

Ima tih nekih trenutaka, da,
u kojima pingvini prekrasno pjevaju,
oluja je ljepša od sna,
kaktus prekrasan jer cvjeta…

I imaš tu kutiju
prepunu divnih fotografija,
gledaš i prisjećaš se…
tko li je ovo s desna
prepun bijelih latica?

Ima tih nekih trenutaka
kad hoćeš nešto reći,
napisati pjesmu, priču,
nešto lijepo…

a već si na kraju.

528

Miris tvojeg krova

Uopće nije bitan taj miris
bergamota koji se pojavio
gore među krovovima prijatelja
što bdiju pored
uzglavlja naših padova i uspona

Toplina kamena
voda rasprsnuta
tišina opustjele ulice
naši koraci prema tornju koji pada
a njegova nas sjena klikće u nebo
da nas zakloni od prostora i vremena
naša je magična kupola nad neistraženim dvorištima

Ali taj osjećaj slobode
tako beskrajno usmjeren
konačnošću tih crvenih vrhova
nepotpun je bez mirisa drva
na tvojim prstima kojim
premazuješ moje tijelo

527

Astronomi na krovu spasa

 

Mi živimo među krovovima
Sa susjedama pticama
Mi naučili smo varku sna
I na stablu gromobrana uhvatili
Krovnu zbilju besmrtnosti

Smijemo se igrom neutrina
Na srebrilu mjeseca
I u suludom plesu antena
Desantnim bacanjem lavine
Preko snjegobrana kvarimo tv programe

Mi smo carstvo čula
Od Ararata do Patagonije
Mi smo perje s anđelovih krila
Mi se volimo kao proljetni vjetar
I jaglac netom zacvrkutao ispod snijega

Ja ti budem oslikan i surov
Ti mi budeš gladni mijauk tigra
Pa kleknemo pa vibriramo
Pa se raspemo pa se pijemo
Oseka i plima; noć i dan

Mi živimo među krovovima
Naša su djeca zvijezde
Mi ne gubimo se u jasnoći
Naša jutra razmiču zavjese
Da se dive bobama plemenitih oblaka

Tek ponedjeljkom se stuštimo
Slobodnim padom na tegle s cvijećem
I činimo preljube s tlom
Modri i zeleni na mjestima loma
Zaplešemo svjetioničarski balet

 

526

Requiem

Hajde, plači sa mnom, ako možeš
neka moje srce bude orkestar
što svira Requiem
neka bude Lacrimosa u d molu
neka bude romantično
neka bude zadnji stih u našim životima
neka bude smrt, ta prijateljica vjerna
koja nikog ne zaboravlja

Hajde, plači sa mnom, ako možeš
u jekama tih davnih dana
u boji zemlje u boji neba
neka nas bole lađe ostavljene usred pučine
i te obale obrasle nemogućnostima
naših praznih usana
što pokrivaju vrhove njiva šutnjom
kojom gazimo ruže pred slijepim krticama

Hajde, plači sa mnom, ako možeš
u prisutnosti razumljive tišine
na razgaljenim prsima oluje
na ledenim poljupcima mjesečine
srebrila što se slije između dva razbojnička visa
i davi moj neispunjeni krčag
zvukom i sjenom na vrhu mrkog tornja
s kojeg će jutro donijeti zvon novog dana

Hajde
plači sa mnom
ako možeš


“Hajde plači sa mnom” je prvi stih pjesme “To još niko ne ume” drage i fenomenalne pjesnikinje Jelene Stojkovic Mirić, i jako sam ponosan što mi je nadošao u trenucima pisanja ove moje.

525

Poruka rata, poruka mira

Svi se moji snovi prepolove
na oštrici noža okrutnog uma
što nemilosrdno siječe
ovo živo meso ovo titrajuće srce

I to otrovno trnje
što nikako da me ubije
tjera me da posrćem do zore
u purpurnom ogrtaču misli

Ne pitaj više što me je povrijedilo
ne pitaj više zašto volim
sva ta bol tamna je poput
oštrice zabijene u stijenu

Da sam barem jezero
što mirno šuti i plavi se
pod praznim nebom bez oblačka
rijeka ga puni rijeka ga prazni

Rijeka odnosi ostatke moga tijela
nećeš ih više dobiti natrag
tek kad spališ šume i planine
tek kad se utopiš u moru
i legneš na moje zelene travnjake
možda uhvatiš tračak sunca
koji toliko očajnički trebaš

524

Romantika malog šatora

U neočekivanom naletu vjetra
koji rastjeruje maglu
donosiš mi poklon dubok kao more

Moje se ruke pokrenu, obasjane
preko grudiju u kojima spava krv
i slatka voda klizne u dolinu
da napoji biljku sreće

Drevna rijeka zasrebri
kroz zelenilo tužnih vrba

Podižemo mali šator usred mrke šume
na raskršću sna i jave pred počinak
ležeći pod golim nebom
dodirima spajamo zvijezde

I dok venu cvjetovi bola
i dok se suše stabljike smrti
naše providne ruke skupljaju krijesnice
da rasvijetle svod tog malog šatora

523

Ništa mi neće onaj dan pokvarit

Svijet je kolabirao
Svijet se naprosto urušio
milijunu gladnih odmah je umrlo u Svijetu
stotine bogatih osiromašilo
zapalile se tvornice sekundarnog otpada
kitovi se nasukali daleko na obalu
ptice se pobadale po orijaškom trnju
lavovi pobacali pod slonove
ti si se bacila pod mene
ja sam plakao nad tobom
složno doprinesosmo općem stanju
jednim dobrim seksom
toga dana kad je pala hrvatska vlada

522

goli i mokri

u bezbroj malih svitanja
nad olovnim gradom
nitko nije hodao s tobom
dugim putem preko oštrog kamena

pred oluju zarivam prste duboko u tlo
da mi jarost vatre ugasi zemljina tlost
trebaju mi tvoja stegna da me stegnu
kao stijenu, izbočinu nad ambisom

zubima zagrizam tvoju zemlju
i tvoje ptice i tvoje ribe
i tvoje brodove i tvoje stolove
silnom slinom silujem usmine tvojeg svijeta

zarivam ruke do ramena u oči
da ne gledam umiranje oblaka
u mrcvarenju močvare i sjeni malih staza
preko kojih presoljeno more huči našu misao

goli i mokri vjerujemo u budućnost korova
pobadamo podanke što će izrasti u stabla
za čija smo se debla znali držati
da nas plave poplave ne otplave

521

Progresija

Slikarica je napisala priču
i Mjesec je upita: kuda ćeš sada?

Vratit ću se proljeću
na bijelom platnu
i sakriti grudi
u magli svijeta
opčinjenog mirisima i bojama.

Reče
i uzme kist u ruke.

Prvo mi je narisala ruke, da.
Kad mrdnuh prstom
četkicom najmekšom
uobliči tamna oka dva.
Trepnuh
i osmjehnuše se usne!
Kosa, uši, brada
široka ramena, snažne grudi
uzak struk
(nešto mutno)
glatka mišićava bedra
listovi
i lijepa stopala.

A onda je naslikala nebo
livadu cvjetnu
i sunce.

I ja sam se otopio.
Ostala je samo mrkva.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 98 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: